POST (Sawm) U RAMAZANU

To je jedna od vrlo znakovitih duhovnih institucija islamskoga vjerovanja. Njena unutarnja simbolika zraci nekom vrstom prejake sinteticke naravi, buduci da institucija posta u islamu na sebi svojstven i narocit nacin u sebi sukusira sva unutarnja znacenja, simbole i metafizicke znake prve dvije i posljednje dvije duhovne institucije islamkoga vjerovanja. Makar je, naime, post u islamu jedan od krunskih darova ramazanskog vremena, valja ipak reci da on izražava jedno od važnih nacela individualnog i komunitarnog nacina svakidašnjeg življenja unutar muslimanskoga društva. Rijec je o onoj duhovnoj zakonitosti koja dodiruje svaki obzir i cjelovito polje muslimanskog bivovanja na makrokozmickoj podjednako kao i na mikrokozmickoj razini opstojanja. Buduci da cjelovito postojanje u islamu svoj potpuni smisao iscrpljuje u posvemašnjem nastojanju da se svako ocitovanje u konacnici smiri u vlastitom nacelu, da svaka metafizicka sjemenka univerzalne islamske poruke i religijske istine treba da pronade svog egzistencijalnog uklona u integralnom duhovnom plodu eshatološke jeseni svjetova ozbiljivanih u sjenci islamske metafizicke, eticke i ortoprakticne perspektive, otuda nimalo ne zacuduje ona odvec sveta izreka Poslanika islama (a.s.) (Hadis kudsi), kojom se prenosi živa misao božanske mudrosti, a koja glasi:" Za svako dobro djelo Allah priskrbljuje desetorostruku ili sedamstostruku nagradu, izuzev posta kao neposrednog dara Duha Božijeg, za kojeg kao nagradu Bog dariva samoga Sebe, jer post je sama kapija sve bogoštovnosti." Post u islamu predstavlja put osobitog egzistencijalnog utihnuca ciji krajnji cilj je prosezanje u kraljevstvo vjecnog, nadnaravnog mira koji karakterizira sami unutarbožanski život. Odlucnost da se krene na taj put mora biti cvrsta i nepokolebljiva, uz potpunu svijest o tegobnosti i vrletnosti puta koji predstoji svakom baštiniku ovoga duhovnog dara, jer, simbolicki govoreci, rijec je o putovanju koje u kontekstu makrokozmicke svete geografije nužno vodi kroz zemlju egipatsku, ropsku i tlaciteljsku, kroz zemlju filistejsku, okrutnu i neprijateljsku, kroz vrlet horebsku i sinajsku, kroz strepnju i drhtanje gestemanijsko, kroz suze i rane taifske, kroz tugu i bol kerbelijansku, a u sklopu mikrokozmicke svete geografije receno putovanje pretpostavlja tegobni hod vertikalom vlastitog bitka, pocev od svijeta prizemno osjetilnog do sjajnih sinajskih, karmelskih ili hirskih visova vlastitog uma. Pošto je rijec o ustrajnom odricanju i sustezanju od svega što svakodnevni život dopušta svakom pojedincu od užitaka vjerozakonom dozvoljenih i cistih, tad nije slucajno da institucija posta u islamu najprije nalaže baštiniku duhovnog dara posta da na receni put krene sa duhovnim cišcenjem najspoljašnjijih odlika vlastite osobnosti. Tako on mora najprije lišiti svoju osobnost suvišnog brbljanja i razgovora o onom što se protivi Božijem zadovoljstvu, ritmu Njegove mudrosti i Njegove volje, baš na sliku Merjemine šutnje kojom je ona na uzorit nacin svjedocila instituciju posta na razini svog izvanjskog, fizickog govorenja. Post njena jezika ju je priveo potpunom duhovnom uspjehu, priskrbio joj svježe palmine plodove koji u kontekstu svetih tekstova jasno simboliziraju slast i radost potpuno duhovnog života u vjecnom miru, zajedništvu, sigurnosti i prisutnosti Božijoj, ali joj je receni post priuštio i jasni egzistencijalni predokus istinitosti božanskih rijeci koje su joj radosno navijestile primanje na dar djecaka cista, Allahova poslanika 'Isaa (a.s.) s kojim ce zajedno krociti u vjecni hram svete i nepovredive mudrosti Duha Božijeg. To se, uostalom, jasno razabire i posvješcuje iz predanja Poslanika islama (a.s.) koji veli:" Vrelo mudrosti ce poteci iz srca i doteci na jezik onoga ko u miru (snagom posta) cetrdeset dana iskreno revnuje Allahu ."
Potom, baštinik duhovnog dara posta u islamu mora suspregnuti svoj vid pred svim što je zabranjeno, motreci samo ono što je dopustivo i nužno, što ce reci da pogled ne treba da luta cijelim krajolikom zemaljskoga raja, višecvjetnog dunjaluckog vrta, vec bitno mora biti usredreden na središte tog vrta, na crnu ružu u cijem tamnoluminoznom sapijencijalnom i egzistencijalnom dnu pocivaju sve boje duge i svaki pojedinacni cvijet kao predujam za sve njegove uzorke u nebeskom Raju. Ili, motriti u onu Musaovu (a.s.) planinu na kojoj se potpuno otkrila istina rijeci Božijih; jednom rijecju, motriti ondje gdje istina ostavlja svoje raspoznatljive tragove, a ne ondje gdje laž, iluzija i pricin polažu svoja kukavicija jaja. Nadalje, baštinik islamskog dara posta ne može svoj sluh upravljati kamo hoce, poglavito ne tamo odakle dopire prijezir, uvreda, isprazan govor, kleveta, uhodenje i svakovrsno lažno svjedocenje, jer "i sluh i vid i srce, svi ce oni biti odgovorni" za svrhovitost vlastitoga svjedocenja. Culo okusa takoder mora biti suzdržano od svake vrste fizickog kušanja zemaljskih blagodati koje svaka duša živa kuša u danima izvan institucije posta, kao i culo mirisa kojemu su u vrijeme posta svi zemaljski mirisi, prijatni i neprijatni, zabranjeni. A o culu dodira da posebno i ne govorimo. Ono mora biti poštedeno od svake vrste užitka, svejedno kako taj užitak bio vrednovan sa strane islamskog vjerozakona.
Institucija posta nije dana s razloga da ozbilji nasilje nad fizickim culima svake pojedinacne osobe niti nad samom osobom kao takvom. Njen cilj je posve uzvišen i neiscrpivo svrhovit. Darom posta svaka muslimanska duša nastoji svoja fizicka cula preobraziti u ona posve duhovna, to jest prizemne oblike vlastitih tjelesnih odlika vratiti na njihovo primordijalno vrelo, na njihove nebeske paslike. Rijec je o osebujnom duhovnom pregnucu kojim svaka muslimanska duša nastoji u cvorišnom prostoru svoje osobnosti otkriti i dosegnuti svjetlosnog covjeka, svog egzistencijalnog prototipa pod cijim znakom jedino može uploviti u vjecni mir unutarbožanskoga života i primjeriti se naravi Duha Božijeg. Dar posta, naime, ne samo da ravna nad fizickim culima ljudske osobe, vec jednako tako i nad onim duhovnim. U toj domeni receni dar brani da ljudski razbor troši energiju u beskorisne stvari i zadržava ga na razini korisnih spoznaja koje su primjerene njegovoj snazi i dosegu. Potom, dar posta cini da svojstvo pamcenja usvaja i zadržava one obzire božanskoga Bitka u svijetu koji najizravnije navode svaku muslimansku dušu na put božanske mudrosti i na stazu umske spoznaje koja vodi toj mudrosti, to jest receni dar nastoji ljudsku vertikalu uciniti što podudarnijom sa onom božanskom, ljudski kozmopovijesni um božanskom metapovijesnom Umu, što predstavlja jedinu stvarnu mogucnost dosezanja u ozracja zaboravljena nebeskog Raja. Dar posta njeguje ljudsku uobrazilju i uci je da umije cuvati granicja koja joj je božanska volja postavila, da se zaustavlja na izvanjskim formama stvari i da se ne bavi nagadanjima i mnijenjima koja su lišena dostatnog sadržaja kojega je jedino moguce priskrbiti snagom neposrednog, unutarnjeg uvida. Sama uobrazilja je lišena takovrsne duhovne moci, pa stoga njeno nastojanje u tom pravcu rada plodovima obmane, sumnjicenja, nagadanja koje ugrožava fizicku egzistenciju pojedinca, a još smrtnije pogada duhovnu cistotu i stamenost baštinika negativno prenabujale imaginacije, ali i duhovnu cistotu onih na koje se srucuje bujica takovrsnog negativnog naboja. I tako redom sve do vrha covjecije vertikale dar posta nastoji priskrbiti sve najbolje duhovne moci svakoj psiho-fizickoj odlici i svakom culu pojedinacne muslimanske osobnosti.
Kada se sukusiraju svi bitni naglasci koji se izvode iz onoga što bismo mogli oznaciti svojevrsnom duhovnom pedagogijom duhovnog dara posta u islamu, tad bi nam se neodoljivo nametnula jedinstvena, najviša i krajnja svrha tog univerzalnog duhovnog pregnuca i stanovitog egzistencijalnog putovanja što ga pretpostavlja najstroži smisao duhovne institucije posta u islamu. Ta svrha se ocituje u želji svake pojedinacne muslimanske duše ili muslimanske osobnosti, opcenito, da u najstrožem smislu rijeci pokuša, barem izvijesno vrijeme, živjeti životom kojim živi sami Duh Božiji, primjeravajuci na taj nacin vlastitu narav naravi Božijih Imena i Atributa, i, skladno tome, naravi Božijih postupaka i zahvata u svijetu vidljivih oblika. To se sasvim jasno razvida iz naprijed navedene predaje Poslanika islama (a.s.) koja govori o samom teokozmickom i teomonistickom porijeklu duhovnog dara posta i o Duhu Božijem kao samoj nagradi koja se ozbiljenjem tog dara polucuje. S druge strane, iduci tragom gore recene svrhovitosti duhovnog pregnuca prepoznatljivog u instituciji posta u islamu, otkrivamo još jednu vrlo važnu svrhu ove duhovne institucije, koja, pomnije motrena, predstavlja neizbježni preduvjet i predokus za onu prvotno spominjanu svhu. Ova potonje spomenuta svrha se ogleda u takovrsnom duhovnom utjecanju posta koje pojedinacnu muslimansku osobnost nepogrešivo zadržava na uzanoj stazi uravnoteženog hoda koja je ispresjecana brojnim stranputicama. Najozbiljnija od svih je ona što vodi u svaku vrstu subožništva ili smrtnog metafizickog grijeha, cija pogubna sjenka pada sve do posljednje razine pojedinacnog ljudskog bica koje u tu vrstu grijeha zapadne. Rijec je, naime, o nekoj vrsti sapijencijalnog i egzistencijalnog rašcerecenja jedincatog božanskog Nacela koje se, usljed nezajažljive duhovne razrokosti, može udvajati u beskonacnom broju prividnih egzistencijalnih inacica, kada je posve teško odrediti što je u svemu tome izvorno i nepreinaceno božansko Nacelo, a šta njegov lažni pricin koji, u konkretnoj religijskoj praksi, rada plodom bogohulnog subožništva ili idolopoklonstva. Duhovni dar posta u islamu je, izmedu ostalog, tu da dosljednim ozbiljenjem od strane baštinika ovog dara duhovno iscijeli recenu duhovnu razrokost psiho-fizickih cula i odlika svake pojedinacne muslimanske osobnosti, i da ukroti i smiri sve putene jeke u nama, bucni govor tijela, kako bismo culi nadnaravne jeke nebeskoga mira u dubini našeg srca, u svetogegrafskom mikrokozmickom prostoru u kome se susrece vertikalna os našega uma i horizonralna os naše duše. Nadnaravne jeke tog mira ondje se osluškuju snagom potpuno ozbiljenog posta u znaku onih rijeci što ih je Poslanik islama (a.s.), u vezi s tim, cesto spominjao:" Ko god Mene traži, taj Me nalazi; ko god Mene nalazi, nastoji Me upoznati; ko god dode upoznati Me, taj Me silno zavoli. . . . " Osobito nadareni za ovu vrstu duhovne hermeneutike u islamu smatraju da su ove rijeci krunsko svjedocanstvo o egzistencijalnom smislu i epistemološkom dosegu duhovnog dara posta u islamu.

Osobito je znakovit vremenski kontekst unutar koga se dogada institucija i dar posta u islamu. To je vrijeme mjeseca Ramazana, koji predstavlja krunsko vrijeme u kozmopovijesnom kalendaru zemaljske godine. On je takoder krunsko vrijeme u metakozmickom kalendaru nebeske godine ciji jedan dan traje koliko pedeset tisuca nebeskih godina. Recena cifra je, jamacno, više simbolicke nego li egzaktne vrijednosti. To, drugim rijecima, znaci da je ramazansko vrijeme eminentno nebesko vrijeme ili vrijeme samog nadnaravnog božanskog poretka u kojemu su sve prostorne distance svedene na jedno nepromjenjivo ovdje, a sve vremenite distinkcije u jedno vjecn sada. Ramazansko vrijeme je po svojoj unutarnjoj naravi takvo cak i u kozmopovijesnom kalendaru zemaljske godine makar što u ovozemnom svijetu i životu na sebe navlaci osebujno egzistencijalno ruho satkano od razlicitih vremenskih distanci i mnogostrukih prostornih oblika.
Ramazansko vrijeme, nadalje, ima i svoje nadnaravno egzistencijalno ruho najizravnije izvedeno i izraslo iz raskošne naravi božanske Mudrosti i božanske Volje, i lahko primjetljivo usljed svoje metapovijesne i metakozmicke vizualizacije i individuacije, to jest usljed svog nepretrgnutog metakozmickog ponazocenja i metapovijesnog uosobljenja. Tako raskošnu milost vlastitoga oblikovanja ramazansko vrijeme ima blagodariti samo onoj duhovnoj cinjenici koja trajno najavljuje egzistencijalnu nerazrješivost i esencijalnu jednobitnost božanske Biti i duha ramazanskog vremena. To ce reci da je duh ramazanskog vremena najizravnije išcilio iz nedosezljivih dubina božanskoga Duha, što je jasno vidljivo iz najtemeljnijeg sadržaja Ramazana koji u sebi sukusira svu istinitost, milost, ljepotu, dobrotu, pravdu, plemenitost i blaženstvo božanskih Imena i Atributa. Najbolje svjedocanstvo za ovu tvrdnju jest božanska Objava, taj usredišnjeni cin svekolikog samoraskrivanja i samoozbiljenja Duha Božijeg u njegovu bivstvodavnom hodu silazno-ocitujucom vertikalom božanskog Bitka, koji oblikuje sve svjetove s ovu i s onu stranu zvijezda. Tim prije što božanska Objava ne predstavlja takvog duhovnog svjedoka za gornju tvrdnju, koji stoji na neprevladivoj distanci naspram ramazanskoga vremena, vec predstavlja živi i nepretrgnuti cin božanske Mudrosti i Volje, cin koji se ozbiljuje usred ramazanskih vremena. Svi mjerodavni podaci iz konstitutivne tradicije islamskoga vjerovanja kazuju da Bog nije našao prikladnijeg duhovnog prostora i vremena mimo Ramazana, kako bi se po prvi put i u punini otkrio i oglasio svjetovima razumne i nerazumne naravi svega stvorenja. U Ramazanu je, dakle, otpocelo progovaranje Duha Božijeg na nacin vjecne Rijeci Božije, što ce reci da su sve božanske objave, od suhufskih vremena, preko onih zeburskih, tevratskih, indžilskih pa sve do kur'anskih vremena Rijeci Božije, otkrivene u blagoslovljenom mjesecu Ramazanu, koji u sebi ne samo da sukusira sve ritmove vjecnosti i vremenitosti, sve oblike božanske Mudrosti i božanske Volje, nego jednostavno u sebi sažima svekoliku metapovijesnu/metajezicku i svetopovijesnu/svetojezicku starosnu dob božanske Objave, pocev od njenog raskošnog metafizickog proljeca, do njene blagorodne eshatološke jeseni. U Ramazanu miruju svi otkriveni oblici Duha Božijeg i svi duhovni darovi koji su se izvili iz njegova nedosezljivog središta, razasuti na stranicama nepreglednih prirodnih carstava i bitno smireni u cvorišnom prostoru ljudske osobnosti kao krunske dimenzije cijeloga Postojanja.
No, u Ramazanu nije samo otpocelo progovaranje Duha Božijeg na nacin Rijeci Božije, kao svojevrsno tumacenje božanske Mudrosti i božanske Volje u njihovu kreacijsko-revelacijskom zahvacanju u svijet stvorenoga, nego je u ramazanskim vremenima takoder otpoceo i sam stvoriteljni cin Duha Božijega, buduci da i sam stvoriteljni cin Božanskog po sebi jeste osebujan vid samoobjavljenja tog Božanskog. Tim prije što se iz podataka božanske Objave i poslanicke Predaje uvida i razumijeva kako kreacijsko-revelacijski cin Duha Božijeg otpocinje baš onoga trena kada je Bog odlucio pokrenuti proces samoimenovanja i , na taj nacin, samooglašavanja vlastite Biti, koju je zaodjenuo u neprozirnu odoru svojih devedeset i devet lijepih Imena od kojih je, inace, satkana duga cjelovitog Postojanja. Otuda se Ramazan nadaje kao raskriljena Sveta Knjiga koja u sebi jednodobno sukusira Prirodu kao Liber mundi i Povijest kao Liber revelatus, Makrokozmos (Svijet) i Mikrokozmos (Covjek), a to i jest ono što na najbolji nacin posvješcuje posvemašnji duhovni proces vizualizacije i individuacije samoga duha ramazanskih vremena.
S druge strane, duh ramazanskih vremena u sebi jednodobno pretapa samu vertikalu metapovijesne vjecnosti i kozmopovijesne vremenitosti. Krunski svjedok za gornju tvrdnju je Noc kadra ili dvadeset i sedma noc Ramazana. Ta noc je sami rajski teatar Rijeci Božije u kome se odigrava nebesko-zemaljska drama božanske Tajne i Jave. To je noc ravnoteže iz koje se vide svi svjetovi Naravni i Nadnaravni, baš onakvi kakvi jesu u svom najdubljem egzistencijalnom razgovoru. To je, osim toga, noc najromanticnijeg intimiteta, noc srdaca ozarenih jednim istim svjetlom vjecne Rijeci Božije. U njoj su osobito dvije intime zagledane jedna u drugu i ozarene vlastitim savršenstvom i ljepotom, jedna poslanicka nalik uglacanom ogledalu, a druga božanska, jasno odražena u uglacanom ogledalu one prve. To je noc u kojoj nadosobna Rijec Božija biva vizualizirana i uosobljena u transparentnom svjetlu Duha Božijeg i u svjetlosnim nijansama meleka unutar kojih se razudio Duh Božiji i prosuo unutarnju raskoš vlastitog svjetla i vlastite naravi. Najzad, to je noc u kojoj je Nacelo krenulo u svoja vjecna sretanja sa beskonacnim formama svoga vlastitog Ocitovanja, da vidi duhovni prostor svoje Mudrosti i sakralno vrijeme svoje Volje. Ta noc bi jedva mogla priskrbiti odliku apsolutnosti duhu ramazanskih vremena kad u sebi ne bi smirivala, pored silazno-ocitujuce dimenzije samorazvijanja božanskog Nacela (el-Batin), i uzlazno-spoznajnu dimenziju samoozbiljenja božanskog Ocitovanja (el--Zahir). U nocnom silasku Duha Božijeg strogom vertikalom ramazanskog Kadra neminovno je pretpostavljen dnevni povratak tog istog Duha horizontalom ramazanskog Sawma . Kao što je dvadeset i sedma noc Ramazana (Lejletu-l-kadr) cvorišno vrijeme ramazanske vertikale, jednako tako je duhovni dar posta (Sawm) krunsko vrijeme ramazanske horizontale. Rijec je, uz ostalo, o dva kljucna dogadaja unutar ramazanskih vremena od kojih onaj prvi predstavlja zaglavnicu ramazanskih blagdana, a drugi predstavlja njihovu posvemašnju zasvodnicu. Prvi dogadaj u sebi sažima svu metafizicku ljepotu ramazanskih vremena, a onaj potonji simbolizira cjelovitu eticku krijepost i dobrotu Ramazana. U noci Kadr je Duh Božiji razglasio sve istine o svom metafizickom Licu, a u dogadaju Posta je posvjedocio sve duhovne darove što se izvijaju iz središta raskrivenih istina o metafizickom Licu Duha Božijeg. U ramazanskim vremenima se jednodobno doticu metafizicko proljece i eshatološka jesen Rijeci Božije. U noci Kadr se, zapravo, dešava metafizicko proljece Rijeci Božije, a u Postu dozrijeva eshatološka jesen sa svim svojim duhovnim plodovima, od kojih su najdragocjeniji plod milosti (Rahmet), plod oprosta (Magfiret) i plod spasenja (Selamet). Tri gornja duhovna dara nisu slucajno spomenuta. Njihova znakovitost unutar ramazanskih vremena i njihovo simbolicko znacenje u sklopu totalne simbolike Ramazana imaju gotovo konstituirajucu vrijednost za sami duh ramazanskih blagdana. Tri gornja duhovna dara ne samo da bitno periodiziraju dogadanje ramazanskih vremena na razini božanske Objave, vec recena tri duhovna dara periodiziraju cjelovitu oikonomiu Duha Božijeg u njegovu egzistencijalnom razvijanju na stranicama Prirode i na stranicama Povijesti. Darom Rahmeta Duh Božiji utemeljuje bitak svijeta na nacin Vrhovnoga Dobra, ukoliko to Dobro biva zasadivano u narav makro i mikrokozmosa pod vidom božanskog imena Milostivi (el-Rahman) i ukoliko, na taj nacin, svojom bivstvodavnom snagom izvana oplavljuje svaki egzistencijalni oblik; s druge strane, tim darom utemeljuje osebujan vid vlastitoga bitka unutar razumne mikrokozmicke naravi, unutar središnjeg prostora ljudske osobnosti pod vidom božanskog imena Svemilosni (el-Rahim), koje svojom milotvornom snagom iznutra prožima svako stvorenje, s osobitim i cjelovitim egzistencijalnim razudenjem unutar covjeka. Stoga ovo razdoblje ramazanskih vremena oslovljavamo kozmopovijesnom perspektivom kozmicke godine unutar koje se Duh Božiji, kao vjecno nebesko Nacelo, razvija i oglašava na nacin stvoriteljnog božanskog cina. Nadalje, duhovnim darom Magfireta Duh Božiji unutar ramazanskih vremena uspostavlja posebnu dimenziju svetoga vremena. To je ona dimenzija svetoga vremena unutar koje su sažeti svi kljucni dogadaji samooglašavanja Božanskog na nacin Svete Knjige koja do punine vremena ostaje biti znakom posvemašnjeg božanskog oprosta i trajno uspostavljenog saveza sa posrnulim dušama svijeta, s posebnim naglaskom na duše razumnoga stvorenja u svijetu. Baš u toj dimenziji svetoga vremena miruje bremeniti simbolizam i svo egzistencijalno znakovlje dvadeset i sedme noci Ramazana, koja nije objavila samo znak Rijeci, nego je priskrbila i blaženi silazak Duha Božijeg, sa cijelim andeoskim zborom, u samo središte razumne ilovace, koju je upravo duhovna sila te Rijeci oblikovala na sliku najraskošnijeg kozmopovijesnog hrama u kome se ušatorila i u kome do eshatološke jeseni svijetova žiži svjetlost Lica Božijeg. To vrijeme ramazanskih vremena se bitno definira kao svetopovijesna/svetojezicka perspektiva Ramazana.
Najzad,duhovnim darom Selameta nije stavljen samo zasvodni kamen svetopovijesnom periodiziranju ramazanskih vremena i, na taj nacin, periodiziranju božanske Objave, koja je potekla u Ramazanu, nego je gornjim duhovnim darom dat egzistencijalni predokus završnici cijeloga kozmosa, totalnom vremenitom simbolizmu i ritmu kozmicke godine. Taj dar u sebi nosi pasliku eshatoloških vremena cijelog Postojanja, onih vremena u kojima se snagom apokatastatickog ethosa ramazanskih vremena Nacelo usredotocuje na svoj konacni povratak svom metafizickom domu. To je cas eshatološke jeseni svjetova, kada se svo Ocitovanje vraca Nacelu, kada se sve sjenke iznova vracaju u zenitnu ravnotežu svjetla, kada posvemašnja egzistencijalna razvijanja Duha Božijeg definitivno i neodoljivo uviru u svoj metakozmicki, nebeski pravrutak. Raskošni simbolizam eshatološkog dešavanja ramazanskih vremena, unutar kojih leže i vjecni parametri kozmickih vremena što ih suštinski najavljuje duhovni dar Selameta, ukoliko je to stanje totalnog spasenja svjetova, na najzorniji nacin je posvjedocen u duhovnoj instituciji ramazanskog Posta, koji snagom vlastitog ethosa sve kozmopovijesne jeke Duha Božijeg giba, usmjerava i vraca u obzorja vjecnog metapovijesnog, metakozmickog, metafizickog mira.
U noci Kadr se razliježu duhovne jeke Rijeci Božije, a duhovni dar Posta tišinom i mirom vraca njihov eho njihovoj primordijalnoj nebeskoj tišini. Rijec Božija, kao svetopovijesni i svetojezicki lik duha ramazanskih vremena, dolazi u svom kitnjastom literarnom i egzistencijalnom ruhu od sedamdeset tisuca svijetlih i tamnih velova, kako bi razumnoj ilovaci - Covjeku ocitovala istinu, a sakrila živo Lice Duha Božijeg, a dar Posta, koji jednodobno obgrljuje covjecije tijelo i duh, kao krijeposna sila i vjecni ethos ramazanskih vremena, uzlazno-spoznajnim ritmom razodijeva egzistencijalnu i literarnu odoru Rijeci Božije i obnažuje Duha Božijeg u niši svjetlosti covjekova srca, gdje je doživljaj istine najocitiji i kušanje njenih duhovnih plodova najzbiljskije.
Sretanje metakozmickog Nacela sa svojim kozmopovijesnim Ocitovanjima, ciju dramatiku u punini je u sebi smirilo vrijeme Ramazana, nije pasivan cin (o)gledanja Rijeci Božije u duhu ramazanskih vremena, i obratno,nego je posrijedi aktivni, duboko egzistencijalan cin koji raskriva dramaticnu duhovnu borbu u kojoj Nacelo prisvaja Ocitovanje, a Ocitovanje prisvaja Nacelo; ili još bolje, u toj borbi Nacelo se otima Ocitovanju, a Ocitovanje se nastoji oteti Nacelu. Cijeli dramaticni naboj se smiruje, razbremenjuje i rasplice u duhovnom daru Posta, koji vrelinom svog eshatološkog ethosa procišcuje svekolika ocitovanja ramazanskih vremena i nastoji ih vratiti na njihov metafizicki korijen. Tu borbu, tu kontrasnu igru vizualizacije i individuacije duha ramazanskih vremena, taj bivstvodavni ples Hipostaze (noc Kadr) i Apokatastaze (Post) najbolje je uosobio dogadaj Bedra bez kojeg ramazanska vremena nikada ne bi mogla prispjeti svom cjelovitom sadržinskom ozbiljenju. To je dogadaj Ramazana u kojemu je Istina-Nacelo, zaradi sigurnosti povratka svom autenticnom metafizickom zavicaju, moralo na sebe navuci, umjesto prozirne egzistencijalne odore Rijeci Božije, borbeni štit Posta, ciji ethos posve osigurava cjeloviti egzistencijalni uklon u eshatološku perspektivu. Kao što se bez Bedra nije mogao prakticno ozbiljiti duh Rijeci Božije, koji je došao da promijeni svijet i oblikuje ga skladno vjecnom božanskom Naumu, na sliku nepovredivog nebeskog poretka stvari, jednako tako se bez božanskog ethosa Posta - a on je baš božanski, jer je Post jedina duhovna institucija ramazanskih vremena koju je Duh Božiji iskljucivo i izrijekom prireknuo slavi vlastite Biti - ne može ozbiljiti duh ramazanskih vremena kao izraz definitivnog duhovnog trijumfa krijeposti nad porokom, istine nad laži, Nacela nad Ocitovanjem, milosti nad grijehom. . . . .Bedr je svjedok takovrsnog trijumfa u kontekstu povijesnih vremena ili u sklopu cjelovite kozmicke godine, a ramazanski dar Posta je svjedok takovrsnog duhovnog trijumfa u sklopu ramazanskih vremena ili unutar metakozmicke godine, cije vjecne ritmove duh ramazanskih vremena unosi u ritam kozmicke godine i polagano, snagom metafizicke istine Rijeci Božije i snagom svetopovijesnog ethosa božanskoga Posta utire stazu svakoj duši živoj da krene u svoje definitivno i neodoljivo sretanje sa središtem samog Duha Božijeg kroz vertikalu noci Kadr i kroz tegobnu horizontalu dvostrukog Bedra: Bedra-Bitke koji jest žed ljudskoga tijela za Bogom, i Bedra-Posta koji je simbol žive i vjecite žedi ljudske duše za nadosobnim Licem Boga vjecnoga.